„Iščezla” (2014)

Submitted by Nikola Bočkor on 22/10/2014 - 13:52

1 „Iščezla” (2014)

Postoji jedna grupica reditelja čija ostvarenja svi ljubitelji filma širom sveta željno iščekuju već od trenutka kada se čuje da je projekat na čijem su čelu u produkciji. Jedan od tih reditelja svakako je i Dejvid Finčer, a film koji smo željno iščekivali, a nedavno je stigao u naše bioskope, jeste „Iščezla”.

Rađen je po romanu Džilijan Flin koja je napravila i filmsku adaptaciju svog romana, i to prilično verno, kako se može zaključiti iz komentara ljudi koji su i pročitali roman i pogledali film. Priča se bavi nestankom Ejmi Dan i njenim mužem Nikom Danom koji nakon njenog nestanka postaje centar medijske pažnje, a kasnije i policijske istrage tog slučaja. Tokom portage za Ejmi, film nas s vremena na vreme, pomoću njenog dnevnika, flešbekovima vodi na sam početak njihove romanse, opisujući njen razvitak i njihov odnos od veridbe, preko braka, nekih bračnih nesuglasica, pa sve do dana nestanka. Tako do polovine filma imamo dve narativne linije, jednu koja se bavi Nikovom potragom za Ejmi, i drugu koja opisuje njihovu vezu, odnos i brak.

Ako ste na osnovu ovog opisa pomislili da se ovde radi o ljubavnoj drami koja opisuje tragediju nestanka i melanholično nošenje supruga u toj tužnoj situaciji – prevarili ste se. Ovo je mešavina psihološkog trilera i, pomalo crne, komedije, koja se bavi socijalnom patologijom, disfunkcionalnošću i satirom simulacije stvarnosti. Trudim se da ništa ne odam, pa ću reći da su neki likovi... hmm… veoma interesantni i neobični. Ulazi se duboko u njihovu psihologiju koja je veoma zanimljiva i odlično predstavljena. A kada kažem da se film bavi simulacijom stvarnosti, ne mislim samo na temu medijske simulacije, koje ovde očigledno ima, već i simulacije samih života, a možda čak i simulakruma. Ali ovo bi već zahvatalo neke širine filma koje nisu za jednu kratku internet kritiku.

2 „Iščezla” (2014)

Finčer je veoma dobro iskoristio taj element simulacije kako bi se poigrao percepcijom gledalaca, posebno u prvoj polovini filma. Ta zanimljiva dinamika u načinu percipiranja ovog filma može vas čak u nekim momentima emotivno zbuniti, ali takvo iskustvo gledanja nesumnjivo dodaje jednu novu dimenziju. Finčer je ponovo briljantan i još jednom je pokazao da je jedan od najboljih u svom zanatu danas. Jako je precizan i dobar u kadriranju i pravljenju dramaturgije i prikazivanju odnosa likova samo na osnovu toga. Veoma retko snima iz ruke i ne voli da dodaje osećaj autentičnosti kroz ljudski pokret kamere, veoma je pedantan, perfekcionista je, neki bi čak rekli uštogljen. Često mi se čini da i sam izgled stanova ili kuća nekih njegovih likova odaje Finčerov senzibilitet. Uvek je čisto, pomalo u minimalističkom stilu, retko ima nereda. Možda će nekima delovati smešno, ali čak i takve stvari mogu da se uklapaju ili iskaču, posebno kod reditelja čiji je stil specifičan i atmosferičnost čijih filmova je tako karakteristična. Finčer vas tako dobro unosi u priču da se u nekim momentima to može uporediti sa efektom hipnoze, a to mogu samo najbolji reditelji.

Naravno, psihološki triler sa ovako zanimljivim likovima zahteva i odlične glumce, i mogu da kažem da su baš svi odlično odradili posao, ali posebno moram da istaknem Rozamund Pajk, jer mislim da joj se za ovu ulogu čak smeši i nominacija za Oskara – toliko je bila dobra.

Čekanje novog Finčerovog filma se isplatilo, posebno sa ovako zanimljivom pričom i tripoznim likovima kakve je stvorila Džilijan Flin. Jedina žal ostaje za tim što ovakav film moramo da gledamo u najmanjoj sali novosadskog bioskopa. Da li ljudi iz „Arene” nemaju njuh za dobre filmove ili možda za ovaj film nema interesovanja kod domaće publike? Ako je ovo drugo, pokušaću da jednom lepom ocenom koju film i zaslužuje dam mali i skroman doprinos da se to promeni.

 

Ocena: 9/10

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: